subota, 12. lipnja 2010.

Iskušenje...

Koliko? neznam ni sam ....od Compadresa...hm...kad prevrtim...da
onda je i stalo al i krenulo.
.istodobno..kako to već biva.s energijom.
kad put bira.


compadresi su otišli kako su i došli.... s magijom osmjeha... kao bljesak..
donijeli su mi novi paket energije....
...vjerujem u vilenjake...

a od tada ....
priča je još jednom pokazala moć.

da je u meni sad i zauvijek. da me nije zaboravila.

da me voli više nego ikada.
došla je tek onda kad sam ju prihvatio u cijelosti bez ALI bez opravdanja.
kad sam se otvorio njoj ona se otvorila meni.

do onda obučena u veo tišine samo je odmahivala i smijala se mojoj mojoj nemoći
.......
došla je.

na putu je poprimila materijalni oblik da je osjetilo može prepoznat.


najgori...nabolniji...najnezgodniji...najneočekivaviji...

najsvjetliji...najiskreniji...najači!
ha ...naj naj...
oblik.

iskušenje.

ono koje ne kreiram ja.. moje želje i planovi

.finalni test mogu li prihvatiti giberranu kao filozofiju

puta.
.....

.zna ona di me može... di me ima..di sam slab

di mi je centar satisfakcije i ega.


u fizičkom pokretu.

.....................


ozljeda.

koljena.

čuo sam je kako grebe po ligamnetima dok je dolazila iz etera.

.......

stigla je da me pita jesam li spreman prihvatit ne za da...

jesam li stvarno mislio da je prihvačanje put s jednom uzbrdicom
otvorila je vrata i rekla “di si Compadre? dugo sam te tražila?
jesi li spreman da ti uzmem pokret?”

......

sa suzama u očima odšepo sam s boldera...

sljep...i kivan na cijeli svijet....


....

od tada živi samnom....ja i ona

iskušenje koliko mogu mrzit proklinjat i bit slijep

al i otvorit oči raumjeti, prihvatiti i pitat se zašto je sad došla

zašto me sad pronašla...

i onda...kao i uvijek

put određuje cilj.

još jednom......preko ego do razumjevanja....

počeo je pokret....

u obliku nečeg novog...

počeo sam dobivati odgovore...

zaključujem.

ozljeda nije stigla da mi uzme već da mi da...

al samo ako ju prihvatim onakvu kakva je....

i jesam..

............

dan nakon saznao sam da početkom šestog idem u Zagreb..dovršit još jedno školovanje......

jasno je bilo nema spavanja ...sto radova....

završiti sve mjesec dana prije....

Pitam se ??? dal bi imao snage ostati radit vikendima al i preko tjedna da sam zdrav..

a projekti čekaju...la muela ..grazalema ...ajajaj...

teško...


al sada više nisam žalio...

imao sam pero u ruci........

i

snagu da ju prihvatim i čekam na njezin razlog dolaska...

.......

u međuvremenu

bazen je postao bolder...

pokreti u vodi postali su detalji...

jer svaki pokret nogom bio je uspjeh...

pogotovo rotacija......

svaki dan...

volja s jedne i priča s druge ...

svako forsiranje napalatila bi s boli...

istodobni radovi su se pomalo sređivali..

a i moj odnos s pričom...

vukla me van...tamo di vikendima ni ne pomišljam

na more.na plaže....tjerala ma da pitam valove za pomoć...

da mi budu najbolji terapeuti...

i jesam još jednom...

ležao sam u pličaku satima...

ja i priča....

ja i valovi...

koji su mi lagano masirali koljeno na pješćanim plažama Cadiza...bez vremnekog ograničenja

terapiju sam plačao svojom najvećom manom

Nestrpljivošću.

.....

iskreno....u neku ruku bio sam sretan jer sam prihvatio ...

jer se više nisam pitao

uživao sam u danima koji su prolazili.

....a ona...he...pomalo me mi se smješila i postajala je sve blaža

počeo sam ići na campus na letve ...

i hodati donekle normalno uz ogromni steznik iliti Mr. Kyborg

.......

međutim...

sve to je bila samo uvertira za finalni odgovor na pitanje

zašto je zaista došla?

Dama je opet bio u pravu....

Za nešto dobro.Za nešto dobro.

....

..

.

1 komentar: