Priče iz Andaluzije 3. dio " Ivan"

Ivan i Carlos

Madrid.kombi.semana santa.

cilj......biti u el chorru.

......

načeli smo priču. pa je priča načela nas.

pa kad smo shvatili da je mrak već debelo zagrlio dolinu a par boca već je bilo iza nas

jasno nam je bilo da smo na pravom putu.

....

Carlos je profesionalni gitarist.Malo penje.Tu je s Ivanom radi prirode i društva.Njegovu priču ću ispičati u pričama što slijede.

......

Ivan je klaun.

Školovani klaun.Danas ima svoj cirkus.Putuje po cijelom svijetu drži škole i seminare.

Čak i predaje na Institutu za cirkus u Lisabonu.

Smjer...klaun

Iza prvotnog osmjeha što čujem ovu nesvakidašnju priču nailazim na ogromnu količinu rada, energije i duboke filozofije koju je ovaj dečko isijevao iz sebe.

...u jednom kratkom performansu s nevjrovatnom lakoćom objasnio je PUT

pokazao je zašto pravac između točke A i točke B kadkad nije i najkraći put

zašto ljudi često dolaze do cilja na puno teži naćin koji iziskuje mnogo truda i odricanja.

u potrazi za vještinom,

za trenutkom svjesnosti spremni su

upustiti se u iskušenja probijanja granica...

pojasnio mi je kako priprema svoje točke..gdje crpi inpiraciju...kaže zanimaju ga jednostavne stvari al na složen naćin...

u trenu zamolio je Carlosa da stane iznad njega i u ruci drži jabuku ...točno vertikalno iznad njagove glave....dok je on sjeo na svoj klimavi ruksak u lotus položaj tako da mu noge nisu dodirivale tlo...

Carlos se ustao uzeo jabuku i stao iznad...

....

Ivan koji je bio u sjedećem položaju počinje lamatiti rukama...simulirajući kako ne može dohvatiti jabuku koja je bila 2 metra iznad njega u Carlosovoj ruci......te je paničnim kretnjama i izrazom lica davao doznanja kao je ruksak nestabilan i kako svakog trenutka može pasti

Ivan je započeo svoj šou ali i svoju viziju života.

a ja sam bio publika i trudio sam se razmišljati ka opublika....

šta je logično..???

da se ustane i uzme jabuku?

al šta ako dotakne pod...provalija ili neman koja ga gladna čeka

da se karlos spusti i da mu jabuku....?

hm..?

logika je katkad pasivna i dosadna.

zaključujem.

-----

i sad...

počeo se tresti predočavajući nesigurnost i strah te se

dlanovima krenuo odgurivati o omaleni mlitavi ruksak...

odjednom

iz tog položaja uz sve te grimase i onomatopeje

krenuo se dizati ali na rukama...jednostano iz lotusa u stoj...

transformacija koja je trajala možda 5 sekundi...

i koja me je ostavila bez patetike BEZ DAHA

Ivana je sigurno koštala godine rada treninga..odricanja...

nakon što se uzdigao nogama je uhvatio jabuku takvom elegancijom koja bi normalnom čovjeku jedva pošla rukom...

tišina.

šta sad.

....Carlos je možda to vidio sto puta al ja bogami ne.

Ivan savija noge unatrag i spušta tabane s jabukom u razinu trtice te izvodi stoj na jedenoj ruci dok drugom uzima jabuku s tabana i uzima griz.

....

...

..

jel dovoljno reći aplauz.

mislim da je.

.....

na kraju ...

odgovor koji sam dobio bio je veličanstven.

jak.čist.jedini.

u djelićima sekunde...

povezujem ... s penjanjem.

s filozofijom ratnika/ica.

tragača/ica..

s nama.

-----

skidam slike...bolderi..stine... treninzi..kiše..magle..hladnoće..

španaj..malo gore..malo dole...

ne mogu ..imam ga...

......

i tad mi postane jasno zašto kažu „Najteže je strah pretvorit u saveznika“

slabosti u vrline.

opravdanje u prihvačanje

jer teško je ostat uporan ,motiviran za kadkad samo jedan pokret.

10 cm u materijanlnom shvaćanju prostora

kadkad je utkano 10 000 km puta preispitivanja,traženja razloga zašto „ne mogu“

zašto me nešto koči ? gdje imam branu?

zašto nisam voda?

tisuću pitanja

.

.

Post festum

.........................

?zašto penješ kad možeš okolo?

zašto?

zato što nas krimp uči da u životu stisnemo jako i jače kad je teško

da izdržimo i ostanemo dosljednji.

zato što nas sloper svojom neodređenošću oblika ući da se prilagodimo ljudima i situacijama koje ,na prvu ruku, ne možemo „ulovit " odnosno shvatit te da ne idemo " silom" jer ćemo „skliznut“.

zato jer nas ploča ući strpljivosti u životu

a prevjes racionalnosti korištenja snage i ritmu pokreta

zato...

što su mi u jednom pokretu utkani sati i sati rada

zato što ne odustajem

zato jer želim znati što je iza.

...................................................

ponudili su mi mjesto u kombiu za prenoćit.

nisam odbio

popili još koju.

i

objesili još jedan dan o mlađak što se smješio iznad grotla El Choora.

Ivan i ja ispred ducana

tri giberra
trenutak ...

"Priče iz Anadaluzije - Flamenco" 2.dio

Iskustvo je trenutak kad postaneš svjestan svih svojih prijašnjih pogrešaka na naćin da ih prestaneš opravdavati egom.

Taj trenutak je ujedno i početak tvog puta ka razumjevanju svojih slabosti.

Put ka ultimativnoj energiji.

To je put umijeća umiranja.

.....

..

..

vlak stigao par minuta ranije......dos hermanas ...ulazim ja i toranj na leđima
sjedam i osluškujem...
ono neponovljivo...
ono što se može usporediti još samo s izlaskom broda iz luke....
zvuk kretanja vlaka...ona prva dva okretaja kola...ono čk-čk-čk...
sreća u 720 maksimalno 960 stupnjeva.... par sekundi na vremnskoj skali ...
al osjećaj koji ostaje nema mjernu jedinicu
.to zovemo vječnost.
...
od tog trenutka sam znao da ovaj puta ne idem na penjanje nego po penjanje...
po razlog...po izvor..da shvatim zašto penjem?
zašto je sve to baš tako moralo bit ...
po trenutak ultimativne slabosti i enormne snage
po Iskustvo.
.......
što je vlak više odmicao sve sam manje mislio a sve više bio....
u trenutku , momentu....
...........

na displeju iznad mene glas žene automata...izgovara ..
prosimaestasijon El Chooro.....
trnci.....
iako sam prije par tjedana bio na istom mjestu ...osjećaj nije bio isti ...
sad sam tu prvi put ...giberrski...ja i El Chorro...
upoznavanje.
...........
Predivan zvuk kočnice i traka krajolika iza prozora se zaustavlja u kadru gdje ispred sebe vidim prašnjav put i omalenu konobicu.-
kratki dilej u glavi.
nakon par sekudi izlazim.
Lagani povjetarac se zavlači ispod do pol raskopčane košulje.
u Centru sela..Sunce prži al ne ubija.
Posljednji vagon prolazi mi tik iza leđa te u trenutku nestaje u jednom od mračnih tunela.
Tišina. Siesta.
Nikog na vidiku.
Iz obližnje konobe prodire hrapav ali sladunjav glas starije žene.
Pjeva.
Flamenco.

.....

Glazba zemlje.

Pitam te giberru“ Jel možeš razumjet sevdah ?...
glazbu koja ti istovremeno na usnama osmjeh širi a dušu goni u plač
ako nikad nisi u kafani za stolom s jaranom pijan zaspo
Pitam te giberru:“ Jel možeš pank shvatit...ako nisi na riječkom kontu noć proveo slušajući zvuk kontejnera na brajdici i vlak s pećina što prolazi“
Pita, te giberru : „ Jel možeš Bana skinut...ako nisi noći i jutra proveo na kaiču kad valovi igraju a vitar te nosi...“
Pitam te giberru „ Jel kapiš ča kad Morožin piva ćićariju...ako nisi stopiro, šaro i pjevao sa vilama čekajući zore na brežuljcima čarobne zemlje Istre“
Pitam te giberru: „ Jel možeš osjetiti energiju sirtakija....ako se nisi izgubio u uskim bijelim kalama grčkih sela“

A di je Missippi i blues giberru....pariz i šansona
sicilia i napolitana
a di je majka indija....

nema cd nema mp3a giberru..nema frenda da ti prži...
....
igra krajolika u trenutku kad mu njegova glazba iz koje je nastao svira
jest univarzalni dokaz iskona
sklada i harmonije.
priustva vječnoga.

to je jedan od trenutaka gdje osjećaš energiju gotovo u materijalnom stanju.
kondenzirana do forme.
do razine kad ju možeš opisati rijećima.

...
..

zato giberru,
putuj bez putavanja.


..........


Iako sam mnogo puta prije čuo flamneco.preslušavao Camarón de la Isla. pokušavo dodirnut žicu.sve je to bilo manje više bezuspješno.
...sve do trentuka dok nisam zastao ispred omalene konobice i počeo promatrati stariju već pogrbljenu bakicu kako nevjeravatno sporim ali usklađenim pokretima priprema večernje tapase (tradicionalne španjolske meze) i nevjerovatno moćnim hrepaavim glasom pjevuši jednu od tisuću pjesma tog drevnog melosa.
...pjesma je postala sve jača...
iako udaljen od ulaza počeo sam osjećati miris tapasa. njezin glas me obuzeo cijelog .
rijeći su bile posebno nerazumljive ali melodija koja se širila opisivala mi je život andaluzije.

opijen slušajući
zemlja je postala još crvenija a grotlo el choora sve veće i veće.
tok zelene rijeke bio je jedini dokaz prisutstva vremena.

kao nekom nevidljivom porukom osjetio sam kako mi
ženin glas daje ključ.
ključ koji dobiju oni koji su na putu traženja svojih slabosti..
svoje andaluzije.
svog juga.
dala mi je potvrdu zašto sam imao put a ne putovanje.
dala mi je iskustvo.
dala mi je flamenco.
.....

laganim koracima ulazim u konobu...njezine mrkle oči me blago pogledaše. bez rijeći ponudila me hladnom cervezom.naklonim se i blago se nasmijem.
ona mi odvrati majčinskim osmijehom...
kao da je znala od kuda dolazim i što tražim....
....okrenula se i nastavila s pjesmom.

....
...
.

Semana Santa 2010 "Priče iz Andaluzije"

IIskustvo,svjesnost i tajming...

iliti zašto sam se popeo na 3 kat Harrodsa u Londonu 98

.....

...Ne mogu.Probao sam i ne mogu.Probali su mnogi prije mene. Gotovo je nemoguće.

...Pisati u trenucima kad nastaje priča.In situ. Na stagu.U središtu.

kad srce jače lupa nego što pero piše.

imam osjećaj da gubim a ne da stvaram.

da zaboravljam a ne pamtim.

.....

zato je giberr bio prazan.

--------------------

Riječi trebaju vrijeme u ...prostoru koji se otvara nakon proživljenog iskustva.

Vrata na koja nailzimo samo kad prolazimo hodnikom života.

put.

al ne putovanje....ono je okovano planom

slobodu puta i okove putovanja okusili su mnogi...

-----------

Do tada.

Kao u nekoj tvornici misli se stvaraju, prže i slažu negdje u podsvjesti te onako vruće, u pari ..

.gotovo ih je nemoguće „vaditi“van.

Trebaju vrijeme da se ohlade....al opet ne previše jer ih vjetar vrlo brzo prekrije prašinom zaborava.

.....

Prva knjiga koju sam pročitao na engleskom bila je od Dennisa Rodmana „ On the wild side“ davne 98me za vrijeme „londonskih dana“

u svojim najboljim igračkim danima u Bullsima imao je preko 20 skokova u napadu po utakmici....netko ga je tada upitao „ kako je to moguća da iako nisi najviši igrač na terenu možeš konstantno pokupiti toliko lopti??“ D.R. je britko odovorio

„..bro...Tajna je u svjesnosti prostora i tajmingu...a ne visini“

.....

Zašto pamtim ovakve anegdote nikad neću otkriti...mogu samo reći da ih uživam spajati u naočiged nespojive primjere što opisuju život ....

tada...

otkivam da je pisanje..baš kao što je D.R. opisao ...

osjećaj svejsnosti prostora u trenutku akcije i tajming hvatanja lopte u obliku priče

...

............