Zatvaranje otvorenog kruga Vol.1 Dartmoor

Bio je Septembar. Daleki Septembar. Početak. Dugi niz godina rujan,deveti ili septembar mi predstavlja uvijek novi početak.
Prvi dan vrtića.Prvi dan osnovne.Prvi dan srednje.Prvi dan faxa. Prvi dan....
Mjesec u kojem se redovno opraštamo od ljeta i ulazimo u novu radnu godinu.
Zato je valjda to mjesec Djevice.
.Početak.
kao Rađanje.

Sjećate seAndya. Profesora .Prva osoba s kojom sam otišao van.Na penjanje.Prije svih.Prije štale.Od tog dana vidjeli smo se par puta ali nikad ga neću zaboraviti
.Čovjek koji me odveo na granit.
.Prof. Andy Clark.

Tada sam mislio da ću sljedećih 5 mjeseci provest na livadama Dartmoora,istrošene kože sa ciderom u ruci u jednom od lokalnih pubova.
Al ne mediteraneo..ne..nijo to tako u UK....
.brzo sam shvatio da se tu vrijeme ne šali...da kiša pada non-stop....da bali..
... od tada Dartmoorske boldere nisam vidio....
Sve do neki dan.Dan nakon tekme.
Jutro ko na jugu.Bez oblaka.
Sa ekipom prvo na čaj s mlikom....
pa put Dratmoora...jer se krug zatvorit mora
di je sve krenulo..
.na granitu.
Dva auta.Brdo kreševaa...

uz par komentara...
i slike...
guštajte.

panoramixxx... Hound tor...

ekipa u detalju...neke stvari su svugdje iste...zar ne?!

...riješen dug od septembra...The Cube FA 7A+

sve što granit pruža....

...kakav krajolik iz leđa...:)

...romantika na engleski naćin ili All you need is love...Joe and Katie

i giberr za kraj......

....
...
..
.

Natjecanje Barn!.

....kako bi reko izdajnik Nele "sjećam se to ko da je bilo danas kad sam.."....nastavit ću "došao prvi put u Štalu..taxiem...pogledom..i željom...da penjem..."

Bilo je to 15tak dana prije prvog natjecanja...jedan stranac u štali...ko priča..pomalo i senzacija..jer to je ipak selo..teško selo...onakvo kakvo treba biti...

...pa je krenulo.natjecanje..jobi..sabi.tom...ben..mikey..joe.
.pete..jack..chris.
...ekipa se pomalo stvarala..opet.... većina se od njih nije ni znala ...ili je al onako iz viđenja ... kažu da sam im malo kataliziro druženje..ne mogu ništa reć o tome..al tako dođe.....malo..po malo...treninzi....detalji..pa pivo...filmovi...večara kod joe-a...i prijateljstvo započne...
.... ..
. prije desetak dana...dođem u barn i oni se skupe..svi... ja gledam "?šta sad?" ...kažu "compadre (tako me zovu) mi bi voljeli da budeš rutseter na sljedećem natjecanju da kad odeš da imamo par detalja za radit hahaha"!

!... mala tišina..pa jeza po tjelu....pa film svega...pa mi drago...pa mi tuga...pa mi život...pa mi putovanje...pa mi demir..pa mi djiberr....
" bit će mi zadovoljstvo!!!))))" kažem....

.... zadnjih 3-4 dana visim..slažem...kemijam...vrtim..vidam...smješkam se kad ga nađem i živciram se kad gubim inspiraciju za motivaciju da složim ....DETALJ kakav South West još nije VIDIO!!! .....
Eto danas je tekma....spremam se..idem...jedan od zadnjih odlazaka u moju štalu...gdje se jedino osjećam ko doma..
..jer iako nisam vani penjao mjesecima, treniro sam ko nikad u životu...
... pogotovo na campusu
...zato vjerujem da će se sve to isplatiti na nekom naranđastom prevjesu dole na jugu Španije.....
...al svaki stisak i dobar moment dole bit će rezultat rada u maloj rupi bez svjetla iza prevjesa u štali di je kampus smješten..

.život je bunar iskustva. ...
jer trenirat na campusu u rupi sa čeonkom u selu na kraju engleske ...u selu di bus ide 2x na tjedan za smjer na tenerifima ili el chorru... e, to je poso...

. di je zaključak rađa se pitanje..
djiber je lokalac....al gdje?
odgovaram za sada
nigdje i svuda...
kada su dvorana i penjalište odvojeni tisućama kilometra
možeš ostat motiviran
samo ako vjeruješ!
Ale!

Par slika od prošlih dana.... a priča tek dolazi ...
"Kako zatvoriti otvoreni krug"

Na oltaru demokracije 2.dio

London. 18 decembra 09te.....prije povratka iz Plymoutha...ostali Sara i ja...jedan dan u Londonu....ugostile nas... stara komshinica i partijanerica Amela i njezina cima Jasna...obje iz Rijeke..obje na Masteru...obje gastrabajterice....josh jednom Hvala!

...lijepo je opet vidit London...makar na jedan dan...sjetit se dana kad sam odovuda donosio brdo stvari i muzike koje doma nismo ni mogli zamislit jer....96,97 nije bilo interneta na svakom uglu. ko danas ..ha ...to su bile pripreme..popisi..liste cda....stari je tu malo popizdjivo jer mu je gen za sluh i muziku hermeticki zatvoren .... a i nema interesa osim za mjuzikl "Tommy"...fliper generacija....

...dan je pocheo Candemom...sve shto pozelis ..imash..zavisi sve o lovi...kvart koji te doslovno usisa..svojim sharmom ali i svojom sposobnoshcu da ti izvuce sve funtiche...nema veze.to je tako ..od toga zivi...to je candem ...to london...organizam koji zivi sam od sebe.

radi i trosi.

..zato...

..nemoj ici ako nisi spreman jer london je neman.

tocka.

Marte.Dr.Martens.....

Dr.Klaus Martens.Shvaba.Na kraju drugog svjetskoog ratu, ozljedio je koljeno bjezeci pred saveznicima (povijest kaze da se skijo...mosh mislit!?.)

pri oporavku K.M. vidi da su standardne vojnicke cipele neudobne...te se malo igra..komponira i slaze ...i klik dizajnira iste samo s mekshom gumom i zracnim jastucicma (...?kakav Air Jordan?)

...unatoc novoom dizajnu nema bas sreche u marketingu dok ne upozna compadrea dr.Funcka...

njih dvojica doctora dolaze na mocnu ideju ..

..kradu gume s obliznjih aerodroma i od nje prave najizdrzljivije cipele u Europi...

...cipele postaju hit...i to kod njemackih domacica...povjerljivi ekonomski podaci govore da 80% prihoda od prodaje u prvom desetljeću je otishlo na žene starije od 40 godina...

braca po potplatu osokoljeni uspjehom otvaraju firmu u Minhenu...te ugovraju poslove u inozmestvu...tu ulazzi Mr.Giggs sa svojom grupacijom i otkupljuje patent za potplate..josh ih malo unapredjuje...prve Marte u UK su prodane 1.Aprila1960 (nije zajebancija)..

.. ostalo je povijest

Svi koji su jednom u pubertetu odlucili rechi NE, Ljeti su nosili starke a zimi marte ili neke falshone ...al to je tako...street...punk rock...otpor...

moje NE traje do danas. Osim marti na nogama trudim se i dalje stavom i razmishljanjem biti kritichan prema svim sistemima koji nas okruzuju....

stoga me ovaj dogadjaj superznazno iznenadio...nego da se vratim....

u candemu sam trazio koznjak...isti kakav je otisao od mene ..u palachu prije par godina..

nadjem ga ...isti...sreca..opet onaj gard kakav imas kad stavish koznjak...odma si laksi..shank bolje lezi ..a price se ljepe na josh iritantno mirishljavu kozu...u pakistanskoj radnji...hendmejd....

nakon svega vechera..par boci vina...pa idemo vanka...partijenerice imaju plan...klub...neki tulum...kazem...ha..ipak je to london...marte ..koznjak...ispod kratka majica i marte....rude....a vani - 100 stepeni

boca vodke u ruci... idemo....

ispred kluba milion ljudi...dva reda...3 rampe..

prva za osobne...druga za djepove i trecha skenerrr....

misim se oke...sve je to iskustvo..malo ironiziram al neka im bude...

ispred mene ekipa u pidjamama, slapama, tenama....

prve dve prolaz...trecha....alarm bebebebeb...

mislim se sta je ...jeo sam salatu... pa nije valjda skeniro povechanje zeljeza u krvi...

nene....kapica na martama...

....tri gorile.....ne gledaju u oci...

"sir .... can not enter with the safty shoes..."

kazem " safty what"

oni redom...."shoes...dangerous...kill someone...itd"

ja opet ...kad odjednom ni pet ni sedam....trojica pod ruku jedan za noge i opa....

mene smjeh lovi...sara vristi..amela u panici..a ja pjevam jedan stari bluz koji smo compadre CAr i ja napisali ljeta 06 dok smo gluvarili na Shipanu.....

"i am a boy with a coffin shoes,

I was born near my graveyard,

and I have nothin to loose,

so listen my blues"

...u par sekundi vani...na snjegu...u koznjaku..kratka majica i marte....to je to....giberr...jednom mi je mahil reko kad su me izbacili iz sterea u rijeci nakon samo 5 sekundi jer je sviro Kocijanchic (Paraf) a ja se malo pogo "demire ti ches uvijek bit izbachen jer imas takvu facu i stav koju mrze svi koji oche red".

..fala mahile

....

sara je normalno otisla van samnom jer nije do kraja usla....ali amela nije mogla...jer ako udjes nemozes van ako mislis opet uch....dadda...nema..malo tu malo tamo....pari zatvor...jednokratna penetracija

vodku sam zatrpo u malo snjega prije ulaska...ha dobro je dosla...noch smo proveli vani...grudajuci se..sanjkajucio na guzici po londonu..ispijajuci ljutu vodku...

cekajuci prvi bus jer tube ne radi do 6....smrzli se...sve sto morash ako imas na sebi koznjak i marte....i put

...

josh jedan dokaz....na oltaru demokracije demokracije....cipele koje mogu ubit ...same od sebe...te iste marte kupljene su u jebeno opasnom ducanu zvanom shoe-be doo....svi koji su ikad bili tamo znaju da je taj ducan pun izuzetno opasnih stvari pogotovo cipela ubojica i sumnjivih faca sklonih cipelarenju drugih ljudi....pogotovo onih koji kupuju marte na cvjetiche s kapicom.... hipi ubojice...pa traze pankere po gradu....ma riga mi se od svega....jer da oches ubit nekog u prosjecnom klubu imas milion stvari koje mozes upotrijebit da nekog koknes...zar ne?

svima u hrvatskoj..ova prica je a granici SF jer nama da neko dode sa skenerom i kaze ti da nemosh uch...ma nechu ni razmisljat

ali ovdje....

svima kojima sam isprico u dogodovshtinu...blago su se nasmijali i rekli dada ...to je opasno..kazu mi josh ".chak ne smijes ni hodat s martam s kapicom po gradu ako ih ne koristis u radne svrhe."...svi slegnu ramenima ...al nema kritike...sistem i je umrtvio kritiku...pomirljivo slijezu ramenima...

pitam se...zasto onda rade takve cipele i prodavaju ih u bezazlenim fensi shopovima za civile ako su tako opasne....ko to odobrava..ko je tu lud....

ja naravno..

.nakon svega..na oltaru demokracije...ili uzmi hostiju i shuti ...ili budi giberr ...

al pazi CCTV vidi sve....

...

..

.

Idemo dalje....

10-tka

Krug je zatvoren.Al sve je i dalje otvoreno... Kao Otvoreni krug.Ciklus.
Ostaje iskustvo i želja da se nastavi borba. Borba da popravimo sebe. Da budemo bolji.Humaniji.
Da ne idemo maleni ispod zvjezda.
Da razumijemo svijet oko sebe a ne da se srdimo na njega.

Zato braćo i sestre promislite dobro što vam je ova destka donijela i odnijela.Odluka da možete bolje... da ste u stanju promjenit svoje mane i loše osobine...
... time ćete promjenti i svijet oko sebe....
..jer mjenjat sve oko sebe a ne sebe..vodi k majci egoizma i sebičnosti....
Ne kroz ovu godinu...nego kroz sljedećih deset...jer put je dug...al kako stoji ....određuje cilj.
Ale!



Na oltaru demokracije
Dio 1.

Ovaj događaj desio se pred 13 godina a poslužiti će kao uvod u jedan drugi događaj koje se desio pred 20-tak dan u istom gradu......


London.Nakon 13 godina.Sjećanja naviru....
Još ko mulac u srednjoj školi znao sam posjećivati oca koji je tada radio u Londonu...sjećam se tih dana..“idem kod starog e..!! „u london“....“kupit cdeova brdo, majke mi“
...otac je živio na Ealing Commonu....kako je cijeli dan radio...ja sam imo prilike sam samcat švrljat po londonu...to su bili dani.....gubit se po gradu koji je tada imao 10 miliona ljudi...
ipak ostaje jedna priča...jednog mjesta......

RaNjit „Priče iz KebabHavena“

..točno nasuprot našeg portuna nalazio se jedan ulaza u poznati londonski undergroud (podzemna željeznica)...na ulazu u ljevom kutu smjestila se omanja radnja pod nazivom „RanjitKebab“...jedan pult..frižiderčič...s naljepnicama poznatih zvjezda indijskog kriketa.....dva kolca na kojima su se rumenili slasni kebabi i ponosni i uvijek veseli šef Ranjit....ljeto 1997...Wimbeldon....
30 u hladu....

..moji ufuri konzumiranja hrane datiraju od ranog djetinjsta i traju do danas...u stanju sam jest jedno jelo ....non stop,svaki dan.... na određenom mjestu i vremenu....i ne probat ništa drugo....to se kasnije manifestiralo i na još neke stvari što se pokazalo kao nedobrimmm...(nisu droge ako mislite...)

...tako je bilo i tog ljeta...prvi ručak bio je kebab... prvi kebab u životu ....moj stari i njegove gurmanske sposobnosi jake su ko BDP Burkine Faso..stoga me odveo na kebab...jer ...kaže „sine to ti je ko naš burek...jelo ulice..nema boljeg“ ... „nema boljeg“ mislim se pa „ako stari tako kaže onda je valjda tako“
..nakon prvog sam se navuko...u sljedećih 15 dana...jeo sam kebab...doručak ..ručak ...večera...
kod ranjita....mog prijatelja i jednog od prvih mentora giberrske filozofije...
...ponosni ranjit odmah je prepoznao moj potencijal te me častio extra pičem...a jasam jeo samo čilli ..samo extra big...nakon par dana...maznuo bi svoju dozu kebaba... pa zatim sjeo na kašetu ispred pulta pored ranjita...znali bi satima gledat rijeku ljudi koja se sljeva u podzemlje ....a ranjit bi tada započimao baskrajne priče...o životima ljudi s istoka i demokraciji zapada
..a ja koji sam od malena volio priče....upijao sam svaku njegovu razumljivu riječ...
... ranjitovo društvo me uveseljavalo...više nisam htio ići nigdje..tu na ulazu u underground ispred pulta na kašeti imao sam sve....


...ranjit...indijac...oko 40 tak godina...omalen i široka osmjeha...rođen je u Londonu...radnju ima već par godina i kaže da je jako sretan da je dobio takav atraktivan prostor....
“atraktivnost“ kaže....“to je čudan pojam . ljudi zamišljaju... kad kažem atraktivnost na mondena mjesta kao wimbledon ili ....ali ja da imam radnju tamo ja ne bi prodo ni jedan kebab...jer tamo ljudi ne jedu kebab...iz razloga što im se gadim ja a ne moj kebab...kad hoće kebab dođu tu...al ne žele da ja tamo imam svoju radnju.da tamo radim..da me gledaju svaki dan......to ti nitko neće reć..nigdje nećeš pročitat..al Demir to ti je tako“ to je demokracija ..to i ništa drugo! zapamti!“...i dodao je još...“.zato je meni ovaj ulaz..pun propuha i ljudi..najatraktivnije mjesto koje mogu zamislit za moju radnju....Demir ovo je KebabHeaven“

....iznad pulta nalazila se omanja ali jedina nemasna stvar u cijelom ulazu u underground...simpatična uokvirena slika kufera....da kufera..isprve nisam obraćao pažnju al s vremenom ta slika mi je zaokupljala pažnju sve više....
u jednom o naših višestanih razgovora pitao sam ranjita za kufer......
„uuuu....Demir my frend-„ kaže „ ovo što je na slika...to je najsvetija stvar u životu moje obitelji“....a meni sve samo ne jasno „mislim se znam krave,znam budu al brate koja je ovo sekta koja štuje kufere...?giberrana?“
ranjit je ushićeno nastavio kao da sumanut...skidajući sliku s police i mehanički ju glancavši....
„ moj djed“...aha to je to.......“moj djed je u ovom kuferu došao iz indije u englesku....da da Demir my brader ne s kuferom nego u kuferu....cijelim putem...u vlaku..kočiji...čak su ga i nosili...u kuferu ..normalno, izlazio je van....da udahne i protegne noge ..al sve granice je prešao u kuferu....i tu je u engleskoj započeo novi život..iz kufera!“
Još se jasno sjećam njegovog ushita i ponosa u njegovim očima....jer zahvaljujići kuferu on sada ima ovu atraktivnu radnju u haustoru jednog od stotinu undregrounda u londonu....sreća života!
Tada u tim pričama počeo sam razmišljati o giberrani...svijesti putnika...onih koji traže dom...sreći malih stvari i tuzi velikih....dakako to nisam odmah shvatio već sam čeko starog da mu kažem novu ranjitovu priču „ e tata ajmo na kebab kod ranjita njegov did je došo u kuferu iz indije..koja faca....“
stari me pogledo „ ... sine ajde odi kupi neku knjigu od londona pa barem nauči dve tri stvari ..kako izgleda bigben,pikadili,pol mekartni,..jebote 15 dana si u londonu metropoli svijeta ..imaš para..možeš radi što hočeš ...a ti sjediš po cijeli jebeni dan na kašeti s jednim indijcem...jedeš kebab ..pušiš BH...i slušaš priče o kuferima...pa di to ima .....jesi ti svjestan da će me vesna (mama) ... ubit...mislit će da si bio u indiji ... a ne u londonu. jesi li srao od svog tog čillia.? ja bi umro na Wc-u...zastane na kraju i kaže „ ma ...ajmo maznut kebab... gladan sam ...pa na biljara... a vesni reci da smo bili u restoranu..jasno?!“.. ja se mislim „to tata to,kebab.....!“

Sve ovo dobilo je vrijednosti i smislu kad sam istog ljeta pročitao Hesseovu „Sidhartu“....o putu...raskoši...rijeci i splavi....

...o sreći malih stvari i tuzi velikih....