10-tka
Krug je zatvoren.Al sve je i dalje otvoreno... Kao Otvoreni krug.Ciklus.
Ostaje iskustvo i želja da se nastavi borba. Borba da popravimo sebe. Da budemo bolji.Humaniji.
Da ne idemo maleni ispod zvjezda.
Da razumijemo svijet oko sebe a ne da se srdimo na njega.
Zato braćo i sestre promislite dobro što vam je ova destka donijela i odnijela.Odluka da možete bolje... da ste u stanju promjenit svoje mane i loše osobine...
... time ćete promjenti i svijet oko sebe....
..jer mjenjat sve oko sebe a ne sebe..vodi k majci egoizma i sebičnosti....
Ne kroz ovu godinu...nego kroz sljedećih deset...jer put je dug...al kako stoji ....određuje cilj.
Ale!
Na oltaru demokracije
Dio 1.
Ovaj događaj desio se pred 13 godina a poslužiti će kao uvod u jedan drugi događaj koje se desio pred 20-tak dan u istom gradu......
London.Nakon 13 godina.Sjećanja naviru....
Još ko mulac u srednjoj školi znao sam posjećivati oca koji je tada radio u Londonu...sjećam se tih dana..“idem kod starog e..!! „u london“....“kupit cdeova brdo, majke mi“
...otac je živio na Ealing Commonu....kako je cijeli dan radio...ja sam imo prilike sam samcat švrljat po londonu...to su bili dani.....gubit se po gradu koji je tada imao 10 miliona ljudi...
ipak ostaje jedna priča...jednog mjesta......
RaNjit „Priče iz KebabHavena“
..točno nasuprot našeg portuna nalazio se jedan ulaza u poznati londonski undergroud (podzemna željeznica)...na ulazu u ljevom kutu smjestila se omanja radnja pod nazivom „RanjitKebab“...jedan pult..frižiderčič...s naljepnicama poznatih zvjezda indijskog kriketa.....dva kolca na kojima su se rumenili slasni kebabi i ponosni i uvijek veseli šef Ranjit....ljeto 1997...Wimbeldon....
30 u hladu....
..moji ufuri konzumiranja hrane datiraju od ranog djetinjsta i traju do danas...u stanju sam jest jedno jelo ....non stop,svaki dan.... na određenom mjestu i vremenu....i ne probat ništa drugo....to se kasnije manifestiralo i na još neke stvari što se pokazalo kao nedobrimmm...(nisu droge ako mislite...)
...tako je bilo i tog ljeta...prvi ručak bio je kebab... prvi kebab u životu ....moj stari i njegove gurmanske sposobnosi jake su ko BDP Burkine Faso..stoga me odveo na kebab...jer ...kaže „sine to ti je ko naš burek...jelo ulice..nema boljeg“ ... „nema boljeg“ mislim se pa „ako stari tako kaže onda je valjda tako“
..nakon prvog sam se navuko...u sljedećih 15 dana...jeo sam kebab...doručak ..ručak ...večera...
kod ranjita....mog prijatelja i jednog od prvih mentora giberrske filozofije...
...ponosni ranjit odmah je prepoznao moj potencijal te me častio extra pičem...a jasam jeo samo čilli ..samo extra big...nakon par dana...maznuo bi svoju dozu kebaba... pa zatim sjeo na kašetu ispred pulta pored ranjita...znali bi satima gledat rijeku ljudi koja se sljeva u podzemlje ....a ranjit bi tada započimao baskrajne priče...o životima ljudi s istoka i demokraciji zapada
..a ja koji sam od malena volio priče....upijao sam svaku njegovu razumljivu riječ...
... ranjitovo društvo me uveseljavalo...više nisam htio ići nigdje..tu na ulazu u underground ispred pulta na kašeti imao sam sve....
...ranjit...indijac...oko 40 tak godina...omalen i široka osmjeha...rođen je u Londonu...radnju ima već par godina i kaže da je jako sretan da je dobio takav atraktivan prostor....
“atraktivnost“ kaže....“to je čudan pojam . ljudi zamišljaju... kad kažem atraktivnost na mondena mjesta kao wimbledon ili ....ali ja da imam radnju tamo ja ne bi prodo ni jedan kebab...jer tamo ljudi ne jedu kebab...iz razloga što im se gadim ja a ne moj kebab...kad hoće kebab dođu tu...al ne žele da ja tamo imam svoju radnju.da tamo radim..da me gledaju svaki dan......to ti nitko neće reć..nigdje nećeš pročitat..al Demir to ti je tako“ to je demokracija ..to i ništa drugo! zapamti!“...i dodao je još...“.zato je meni ovaj ulaz..pun propuha i ljudi..najatraktivnije mjesto koje mogu zamislit za moju radnju....Demir ovo je KebabHeaven“
....iznad pulta nalazila se omanja ali jedina nemasna stvar u cijelom ulazu u underground...simpatična uokvirena slika kufera....da kufera..isprve nisam obraćao pažnju al s vremenom ta slika mi je zaokupljala pažnju sve više....
u jednom o naših višestanih razgovora pitao sam ranjita za kufer......
„uuuu....Demir my frend-„ kaže „ ovo što je na slika...to je najsvetija stvar u životu moje obitelji“....a meni sve samo ne jasno „mislim se znam krave,znam budu al brate koja je ovo sekta koja štuje kufere...?giberrana?“
ranjit je ushićeno nastavio kao da sumanut...skidajući sliku s police i mehanički ju glancavši....
„ moj djed“...aha to je to.......“moj djed je u ovom kuferu došao iz indije u englesku....da da Demir my brader ne s kuferom nego u kuferu....cijelim putem...u vlaku..kočiji...čak su ga i nosili...u kuferu ..normalno, izlazio je van....da udahne i protegne noge ..al sve granice je prešao u kuferu....i tu je u engleskoj započeo novi život..iz kufera!“
Još se jasno sjećam njegovog ushita i ponosa u njegovim očima....jer zahvaljujići kuferu on sada ima ovu atraktivnu radnju u haustoru jednog od stotinu undregrounda u londonu....sreća života!
Tada u tim pričama počeo sam razmišljati o giberrani...svijesti putnika...onih koji traže dom...sreći malih stvari i tuzi velikih....dakako to nisam odmah shvatio već sam čeko starog da mu kažem novu ranjitovu priču „ e tata ajmo na kebab kod ranjita njegov did je došo u kuferu iz indije..koja faca....“
stari me pogledo „ ... sine ajde odi kupi neku knjigu od londona pa barem nauči dve tri stvari ..kako izgleda bigben,pikadili,pol mekartni,..jebote 15 dana si u londonu metropoli svijeta ..imaš para..možeš radi što hočeš ...a ti sjediš po cijeli jebeni dan na kašeti s jednim indijcem...jedeš kebab ..pušiš BH...i slušaš priče o kuferima...pa di to ima .....jesi ti svjestan da će me vesna (mama) ... ubit...mislit će da si bio u indiji ... a ne u londonu. jesi li srao od svog tog čillia.? ja bi umro na Wc-u...zastane na kraju i kaže „ ma ...ajmo maznut kebab... gladan sam ...pa na biljara... a vesni reci da smo bili u restoranu..jasno?!“.. ja se mislim „to tata to,kebab.....!“
Sve ovo dobilo je vrijednosti i smislu kad sam istog ljeta pročitao Hesseovu „Sidhartu“....o putu...raskoši...rijeci i splavi....
Krug je zatvoren.Al sve je i dalje otvoreno... Kao Otvoreni krug.Ciklus.
Ostaje iskustvo i želja da se nastavi borba. Borba da popravimo sebe. Da budemo bolji.Humaniji.
Da ne idemo maleni ispod zvjezda.
Da razumijemo svijet oko sebe a ne da se srdimo na njega.
Zato braćo i sestre promislite dobro što vam je ova destka donijela i odnijela.Odluka da možete bolje... da ste u stanju promjenit svoje mane i loše osobine...
... time ćete promjenti i svijet oko sebe....
..jer mjenjat sve oko sebe a ne sebe..vodi k majci egoizma i sebičnosti....
Ne kroz ovu godinu...nego kroz sljedećih deset...jer put je dug...al kako stoji ....određuje cilj.
Ale!
Na oltaru demokracije
Dio 1.
Ovaj događaj desio se pred 13 godina a poslužiti će kao uvod u jedan drugi događaj koje se desio pred 20-tak dan u istom gradu......
London.Nakon 13 godina.Sjećanja naviru....
Još ko mulac u srednjoj školi znao sam posjećivati oca koji je tada radio u Londonu...sjećam se tih dana..“idem kod starog e..!! „u london“....“kupit cdeova brdo, majke mi“
...otac je živio na Ealing Commonu....kako je cijeli dan radio...ja sam imo prilike sam samcat švrljat po londonu...to su bili dani.....gubit se po gradu koji je tada imao 10 miliona ljudi...
ipak ostaje jedna priča...jednog mjesta......
RaNjit „Priče iz KebabHavena“
..točno nasuprot našeg portuna nalazio se jedan ulaza u poznati londonski undergroud (podzemna željeznica)...na ulazu u ljevom kutu smjestila se omanja radnja pod nazivom „RanjitKebab“...jedan pult..frižiderčič...s naljepnicama poznatih zvjezda indijskog kriketa.....dva kolca na kojima su se rumenili slasni kebabi i ponosni i uvijek veseli šef Ranjit....ljeto 1997...Wimbeldon....
30 u hladu....
..moji ufuri konzumiranja hrane datiraju od ranog djetinjsta i traju do danas...u stanju sam jest jedno jelo ....non stop,svaki dan.... na određenom mjestu i vremenu....i ne probat ništa drugo....to se kasnije manifestiralo i na još neke stvari što se pokazalo kao nedobrimmm...(nisu droge ako mislite...)
...tako je bilo i tog ljeta...prvi ručak bio je kebab... prvi kebab u životu ....moj stari i njegove gurmanske sposobnosi jake su ko BDP Burkine Faso..stoga me odveo na kebab...jer ...kaže „sine to ti je ko naš burek...jelo ulice..nema boljeg“ ... „nema boljeg“ mislim se pa „ako stari tako kaže onda je valjda tako“
..nakon prvog sam se navuko...u sljedećih 15 dana...jeo sam kebab...doručak ..ručak ...večera...
kod ranjita....mog prijatelja i jednog od prvih mentora giberrske filozofije...
...ponosni ranjit odmah je prepoznao moj potencijal te me častio extra pičem...a jasam jeo samo čilli ..samo extra big...nakon par dana...maznuo bi svoju dozu kebaba... pa zatim sjeo na kašetu ispred pulta pored ranjita...znali bi satima gledat rijeku ljudi koja se sljeva u podzemlje ....a ranjit bi tada započimao baskrajne priče...o životima ljudi s istoka i demokraciji zapada
..a ja koji sam od malena volio priče....upijao sam svaku njegovu razumljivu riječ...
... ranjitovo društvo me uveseljavalo...više nisam htio ići nigdje..tu na ulazu u underground ispred pulta na kašeti imao sam sve....
...ranjit...indijac...oko 40 tak godina...omalen i široka osmjeha...rođen je u Londonu...radnju ima već par godina i kaže da je jako sretan da je dobio takav atraktivan prostor....
“atraktivnost“ kaže....“to je čudan pojam . ljudi zamišljaju... kad kažem atraktivnost na mondena mjesta kao wimbledon ili ....ali ja da imam radnju tamo ja ne bi prodo ni jedan kebab...jer tamo ljudi ne jedu kebab...iz razloga što im se gadim ja a ne moj kebab...kad hoće kebab dođu tu...al ne žele da ja tamo imam svoju radnju.da tamo radim..da me gledaju svaki dan......to ti nitko neće reć..nigdje nećeš pročitat..al Demir to ti je tako“ to je demokracija ..to i ništa drugo! zapamti!“...i dodao je još...“.zato je meni ovaj ulaz..pun propuha i ljudi..najatraktivnije mjesto koje mogu zamislit za moju radnju....Demir ovo je KebabHeaven“
....iznad pulta nalazila se omanja ali jedina nemasna stvar u cijelom ulazu u underground...simpatična uokvirena slika kufera....da kufera..isprve nisam obraćao pažnju al s vremenom ta slika mi je zaokupljala pažnju sve više....
u jednom o naših višestanih razgovora pitao sam ranjita za kufer......
„uuuu....Demir my frend-„ kaže „ ovo što je na slika...to je najsvetija stvar u životu moje obitelji“....a meni sve samo ne jasno „mislim se znam krave,znam budu al brate koja je ovo sekta koja štuje kufere...?giberrana?“
ranjit je ushićeno nastavio kao da sumanut...skidajući sliku s police i mehanički ju glancavši....
„ moj djed“...aha to je to.......“moj djed je u ovom kuferu došao iz indije u englesku....da da Demir my brader ne s kuferom nego u kuferu....cijelim putem...u vlaku..kočiji...čak su ga i nosili...u kuferu ..normalno, izlazio je van....da udahne i protegne noge ..al sve granice je prešao u kuferu....i tu je u engleskoj započeo novi život..iz kufera!“
Još se jasno sjećam njegovog ushita i ponosa u njegovim očima....jer zahvaljujići kuferu on sada ima ovu atraktivnu radnju u haustoru jednog od stotinu undregrounda u londonu....sreća života!
Tada u tim pričama počeo sam razmišljati o giberrani...svijesti putnika...onih koji traže dom...sreći malih stvari i tuzi velikih....dakako to nisam odmah shvatio već sam čeko starog da mu kažem novu ranjitovu priču „ e tata ajmo na kebab kod ranjita njegov did je došo u kuferu iz indije..koja faca....“
stari me pogledo „ ... sine ajde odi kupi neku knjigu od londona pa barem nauči dve tri stvari ..kako izgleda bigben,pikadili,pol mekartni,..jebote 15 dana si u londonu metropoli svijeta ..imaš para..možeš radi što hočeš ...a ti sjediš po cijeli jebeni dan na kašeti s jednim indijcem...jedeš kebab ..pušiš BH...i slušaš priče o kuferima...pa di to ima .....jesi ti svjestan da će me vesna (mama) ... ubit...mislit će da si bio u indiji ... a ne u londonu. jesi li srao od svog tog čillia.? ja bi umro na Wc-u...zastane na kraju i kaže „ ma ...ajmo maznut kebab... gladan sam ...pa na biljara... a vesni reci da smo bili u restoranu..jasno?!“.. ja se mislim „to tata to,kebab.....!“
Sve ovo dobilo je vrijednosti i smislu kad sam istog ljeta pročitao Hesseovu „Sidhartu“....o putu...raskoši...rijeci i splavi....
...o sreći malih stvari i tuzi velikih....
Konačno :D
OdgovoriIzbrišiVridilo je čekat!
brate, osjećaš li se ponekad ko da si dijagonalno parkiran u paralelnom svemiru? :D
OdgovoriIzbrišikeep 'em coming...